- pon, 1. VIII. 22.
- 21:00
- SVEČANA DVORANA SVEUČILIŠTA
- Adrian Valčić, Silvija Magdalena Šimić, Antonija Šoša, Ivan Štorić: klavir
Antea Poljak: sopran, Luka Šindija: tenor
Ana Lakić, flauta - Bruno Bjelinski
"Posljednji koncert ovogodišnjih Glazbenih večeri u Sv. Donatu ponovno posvećujemo Bruni Bjelinskom, skladatelju dječačke razigranosti i autentičnoga skladateljskog sloga koji se najčešće povezuje s neoklasicizmom. Velik dio njegova opusa inspiriran je dječjim temama, pa ne iznenađuje što su ovogodišnje Glazbene večeri počele Petrom Panom, a završile Cicibanom. Imamo li u vidu da je uz spomenuti balet i ciklus pjesama Bjelinski skladao i operu Pčelica Maja te balete Pinocchio i Mačak u čizmama, nameće se slika o skladatelju koji je do svoje smrti na Silbi 1992. godine uistinu bio mladić vedroga duha. Većinu životnoga vijeka proveo je na Muzičkoj akademiji kao profesor, a njegovi studenti, danas u pravilu umirovljenici, pamte ga kao predanoga profesora punog ljubavi prema kolegijima koje je podučavao i mladim ljudima s kojima je radio. Međutim, Bruno Bjelinski (rođen kao Bruno Weiss) imao je i drugu stranu, u kojoj je spoznao i prikazao životnu težinu, koju publika ima priliku upoznati u ciklusu Pjesme za bezimenu.
Bruno Weiss rođen je u Trstu 1909. godine u obitelji židovskoga podrijetla. Nakon prerane majčine smrti, vratio se u Zagreb, gdje je djetinjstvo proveo s bakom. Sljedeći životni udarac uslijedio je kasnih dvadesetih godina, kad je njegov otac bankrotirao zbog velike globalne recesije. Međutim, pravi problemi u životu mladića židovskih korijena počeli su izbijanjem Drugoga svjetskog rata, kad je tridesetdvogodišnji Bruno završio u prisilnoj internaciji u Korčuli i Bariju. Nakon pada Italije 1943. godine, priključio se partizanskom pokretu.
Bjelinski nije bio samo višestruko talentiran (pisao je pjesme i prozu te crtao), već i izrazito obrazovan čovjek. Osim što je u klasi Blagoja Berse i Franje Dugana studirao kompoziciju, koju je diplomirao 1936. godine, bio je jedan od skladatelja koji se upisao i na studij pravnih znanosti. No za razliku od nešto starijega Jakova Gotovca, koji je odustao od studija prava kako bi se posvetio skladateljskom i dirigentskom radu, Bjelinski je 1934. godine dogurao čak do doktorske titule prava. Prije početka Drugoga svjetskog rata neko je vrijeme gradio pravničku karijeru, djelujući kao odvjetnik-pripravnik i sudski tumač. No gledanje smrti u oči ranih četrdesetih godina očito je snažno djelovalo na mladog Bjelinskog, koji je nakon kraja rata ipak odlučio svoj profesionalni put posvetiti glazbi. Nekoliko mjeseci prije kraja rata radio je kao profesor u glazbenoj školi u oslobođenom Splitu, a već od jeseni 1945. prelazi u Zagreb, gdje je više od trideset godina na Muzičkoj akademiji predavao kontrapunkt i polifonu kompoziciju. U učionici Muzičke akademije upoznao je i studenticu klavira i svoju buduću suprugu Ljerku Pleslić (danas Pleslić-Bjelinski), koja i trideset godina nakon njegove smrti čuva uspomene na sretne dane sa skladateljem-dječakom, ali i veći dio njegove ostavštine.
Iako je posvećenost polifonom slogu vidljiva u brojnim skladbama Bjelinskog, pogrešno bi bilo smatrati da skladatelj nije izišao iz okvira neoklasicizma. Bjelinski je koketirao i s egzotičnim elementima, npr. južnoameričkim folklorom, o čemu svjedoče Serenada za trublju, klavir, gudače i udaraljke iz 1957. i Candomblé za sopran, klavir i udaraljke iz 1972. Kao i njegov nešto stariji kolega i prijatelj Boris Papandopulo, Bjelinski je otkrio i čari bluesa i rock and rolla, čije elemente susrećemo između ostalog i u partituri opere Orfej XX. stoljeća iz 1978. godine.
Uz spomenuta glazbeno-scenska djela, Bjelinski je ostavio velik ciklus od 15 simfonija, skladanih između 1954. i 1988. godine. Jedinstven simfonijski ciklus u povijesti hrvatske glazbe dominantno je programnog karaktera, od Prve simfonije nazvane Simfonijom ljeta do posljednjega stavka posljednje simfonije koji nosi podnaslov Requiem. Ostale se simfonije tematski povezuju s osobama i prostorima s kojima je Bjelinski bio u doticaju – od Treće simfonije, tj. Muzike za prijatelje, preko Osme simfonije čiji podnaslov glasi Četiri radosti života (Ljubav – Muzika – Igra – Priroda) do Devete, Simfonije otoka, posvećene voljenoj Silbi. Bogat opus Brune Bjelinskog, iz kojega na posljednjem koncertu festivala slušamo nekoliko sjajnih djela, velik je dar, ali i obveza, i za izvođače i za istraživače hrvatske glazbe." Domagoj Marić
Vezane fotografije
