SEI SOLO II
Marco Graziani, violina
Johann Sebastian Bach: BWV 1004, 1005, 1006
Sonate i partite za violinu solo Johanna Sebastiana Bacha promijenile su tijek razvoja violinističke literature. Šest višestavačnih skladbi koje nose brojeve Bachovih opusa (BWV ili Bach-Werke-Verzeichnis) od 1001 do 1006 skladano je oko 1720. godine, nedugo prije nego što je započelo lajpciško razdoblje Bachova života, po kojem je skladatelj ostao najupamćeniji. Međutim, za širu popularnost i toga djela valjalo je pričekati 19. stoljeće i pojavu virtuoza koji su mogli izvesti izrazito kompleksu dionicu koju je skladatelj osmislio. Četiri violinske žice u Bachovoj zamisli predstavljaju cijeli orkestar, i to s polifonim slogom, pa će izvođači koji se uhvate ukoštac s tim zahtjevnim djelima morati publiku uvjeriti da i violina solo može izvesti fugu.
Strukturno se ciklus dijeli na tri sonate i tri partite, kao dvije glavne barokne instrumentalne forme. Bachove sonate za violinu solo građene su u formi sonate da chiesa, četverostavačne skladbe od kojih su prvi i treći stavak u sporom, a drugi i četvrti u brzom tempu. K tome je Bach prva dva stavka svih triju sonata oblikovao kao spoj preludija i fuge. Partite za violinu solo referiraju se na tradiciju suite, plesne forme baroka čiji su glavni stavci umjereni Allemande, brzi Courante ili Corrente, spori Sarabande i brzi Gigue. Kao dopunu temeljnim stavcima, Bach će dodavati i ostale, kao Gavotte, Menuet iliBourrée. Tehnički i muzikalno posebno zahtjevan stavak je Ciaccona iz Druge partite, kompleksno polifono djelo sastavljeno od teme i 32 varijacije. (Domagoj Marić)
Vezane fotografije
